Danas smo, kao i obično, dobili puno poziva, mailova, upita za cijene i raznih ponuda. Ovdje bih stao i s tobom prešao na “ti”. Znam da nije preporučljivo, jer ljudi odmah prosuđuju osobne stavove, ali ovaj put me nije briga. Ovu priču pričam, ne pred cijelom kompanijom, već u svoje ime, jer je to jedini način na koji je mogu ispričati.

Razgovori o prozorima često liče jedan na drugi

Budimo jasni, kada godinama poslujemo (u mom slučaju prodajem prozore), većina ljudi postavlja ista pitanja i ima iste brige o proizvodu, a ja imam iste odgovore. I to traje godinama.

Klijenti me zovu, pitaju ista pitanja, traže ponudu, a ja znam da sam samo jedan od njih u moru poziva koje taj dan traže tko im može napraviti najbolje prozore, a da su najjeftiniji. I to je sasvim u redu. Zbog toga, u pravilu, većina razgovora počinje hladnim tonom i ima ustaljeni tijek. Točnije, tako ustaljeno da sam na “autopilotu” i dok nabrajam značajke, često radim nešto drugo.

Ali uvijek s druge strane veze nekako osjetim “muškarca”. Nakon toliko godina već osjetim je li čovjek kompliciran, nervozan, razumije li sve što mu govorim ili se samo pravi da razumije, jesam li ja taj dan samo još jedan od onih koje zove i koji će mu “prosuti” priču da bi prodao svoj proizvod itd…

I na kraju, u svemu tome valjda čovjek treba imati suosjećanja, jer i sam sam takav kad me nešto zanima, ali se ne razumijem u to.

Pitanje koje je pokvarilo autopilota

Ali danas sam imao neobično pitanje. Naime, zove me starija gospođa iz Beograda i pita za prozore. Općina Stari Grad daje neke subvencije za zamjenu stare stolarije, a ona bi to iskoristila za zamjenu prozora na svom malom stanu. Objašnjava da je starija, da se ne razumije baš najbolje u stolariju, a ja automatski povisim ton, usporim govor i počnem objašnjavati. U nekom trenutku me ona iznenađeno prekida i kaže da ona zapravo želi PVC jer je čula da je to najjeftinije. A osim toga, pomislila je da sve firme kod nas sada rade PVC i rekla: “Gde tačno da ti se obratim? Pa ja obožavam drvo i sad si me baš povredio. Odrasla sam u Homolju u toj prirodi i svežini, a sada živim u ovom kavezu. A ti, jesu li drvene mnogo skuplje?” Odgovaram: “Malo su skuplje, ali…” Ne čekajući da joj odgovorim, ona kaže: “Znala sam da su skuplji. Znate, mala mi je mirovina, živim sama, imam puno mačaka i brinem o njima, a stara sam.

Želim li te pitati isplati li mi se sada ulagati u prozore, kad ću ionako umrijeti?“

Tamo zastaje i čeka moj odgovor.

Kad je ljudski savjet važniji od prodaje

E sad…to je trenutak koji te izbacuje iz autopilota. Shvatiš da ta žena zapravo nema nikoga. Shvaćate da osobu koju prvi put čuje telefonom pita za neki svoj životni savjet. Grlo vam se steže, a srce i dah na trenutak zastaju. Osjećate da morate biti odgovorni i osjećate da sada stvarno morate ostaviti po strani svoju namjeru da prodate i trebate dati najdobronamjerniji i najpametniji savjet koji možete.

Par sekundi tišine…

Imam dva odgovora za vas. Prvi je da upravo zato treba uzeti ono što istinski volite i u čemu uživate! I drugo, nemojte mijenjati prozore! Nemojte stavljati drvo ili bilo što drugo. Dajte svoje mačke u hotel za mačke i platite lijepo putovanje od novca za prozore. Idi, putuj. Ima toliko lepih banja u Srbiji. Idi u svoje Homolje. Družite se!

Sada opet tišina. Mora da je prošlo nekoliko sekundi. Pitam: “Jesi li tu…?” Ona odgovara: “A što ću ja sa svojim mačkama?” – A što će mačke kad vas ne bude? odgovaram. Opet ta ista pauza…

“Znaš što, razmislit ću o ovom tvom prijedlogu.” Zamolio sam je da mi javi šta je odlučila i rekao da želim da me pozovu iz Homolja. Nasmiješila se. Tu smo završili razgovor.

Sačuvao sam njen broj i nadam se da će me zvati iz Homolja! ❤️❤️❤️

Ova me priča i danas podsjeća da dobar razgovor o prozorima prvo mora započeti sa stvarnim potrebama ljudi. Ako razmišljate o zamjeni stolarije, provjerite opcije za drvene prozore ili nam pošaljite upit da zajedno porazgovaramo o projektu.