Danas, kao i obično, primili smo mnogo poziva, e-mailova, upita za cijene i raznih ponuda. Zaustavio bih se ovdje i prešao na “ti” s tobom. Znam da nije preporučljivo, jer ljudi odmah prosuđuju lične stavove, ali ovaj put me nije briga. Pričam ovu priču, ne pred cijelom kompanijom, već u svoje ime, jer je to jedini način da je ispričam.

Razgovori o prozorima često liče jedni na druge

Da budemo jasni, kada poslujem godinama (prodaja prozora u mom slučaju), većina ljudi postavlja ista pitanja i ima iste brige u vezi sa proizvodom, a ja imam iste odgovore. I to traje godinama.

Klijenti me zovu, postavljaju ista pitanja, traže ponudu, a ja znam da sam ja samo jedan od njih u moru poziva koje obavljaju tog dana, tražeći ko može da im napravi najbolje prozore, a da su najjeftiniji. I to je sasvim u redu. Zato, po pravilu, većina razgovora počinje hladnim tonom i ide fiksnim tokom. Tačnije, tako utvrđeno da sam na “autopilotu” i dok nabrajam karakteristike, često radim nešto drugo.

Ali uvijek na drugoj strani veze nekako osjećam “čovjeka”. Već nakon toliko godina osjećam da li je osoba komplikovana, nervozna, da li razumije nešto što mu govorim ili se samo pretvara da razumije, da li sam tog dana samo još jedan od onih koje zove i koji će mu “prosuti” priču kako bi prodao svoj proizvod itd…

I na kraju, u svemu ovome, valjda čovek treba da ima saosećanja, jer sam i sam takav kada me nešto zanima, ali se ne razumem u to.

Pitanje koje je pokvarilo autopilot

Ali danas sam imao neobično pitanje. Naime, zove me jedna starija gospođa iz Beograda i pita za prozore. Općina Stari Grad daje neke subvencije za zamjenu stare stolarije, a ona bi željela da to iskoristi za zamjenu prozora na svom malom stanu. Objašnjava da je starija, ne razumije se baš najbolje u stolariju, a ja automatski podižem ton, usporavam govor i počinjem da objašnjavam. U nekom trenutku me iznenađeno prekida i kaže da zapravo želi PVC, jer je čula da je to najjeftinija opcija. Osim toga, mislila je da se kod nas sada sve firme bave PVC-om i rekla: “Gdje tačno da ti se obratim? Pa ja obožavam drvo i sad si me stvarno povrijedio. Odrasla sam u Homolju u toj prirodi i svježini, a sad živim u ovom kavezu. A vi ste drveni mnogo skuplji?” Ja odgovaram: “Malo su skuplje, ali…” Ne čekajući da joj završim sa odgovorom, ona kaže: “Znala sam da su skuplje. Znate, moja penzija je mala, živim sam, imam puno mačaka i brinem se o njima, a stara sam.

Želim li da vas pitam da li mi se isplati sada ulagati u prozore, kada ću ionako umrijeti?“

On zastaje i čeka moj odgovor.

Kada je ljudski savjet važniji od prodaje

Sada…to je trenutak koji vas izbacuje iz autopilota. Shvatiš da ova žena zaista nema nikoga. Shvaćate da od osobe koju prvi put čuje telefonom pita za neke od svojih životnih savjeta. Grlo vam se steže, a srce i dah na trenutak zastaju. Osjećate da morate biti odgovorni i osjećate da sada zaista morate ostaviti po strani svoju namjeru da prodate i trebali biste dati najdobronamjerniji i najpametniji savjet koji možete.

Nekoliko sekundi tišine…

Imam dva odgovora za vas. Prvi je da upravo zbog toga treba da uzmete ono što zaista volite i uživate! I drugo, nemojte mijenjati nijedan prozor! Ne stavljajte drva ili bilo šta drugo. Dajte svoje mačke u hotel za mačke, a od novca za prozore platite lijepo putovanje. Idi, putuj. U Srbiji ima toliko lepih banja. Idi u svoje Homolje. Družite se!

Sada opet tišina. Mora da je prošlo nekoliko sekundi. Pitam: “Jesi li tu…?” Ona odgovara: “A šta ću sa svojim mačkama?” “A šta će mačke raditi kada vas nema?” Ja odgovaram. Opet ista pauza…

“Znaš šta, razmislit ću o ovom tvom prijedlogu.” Zamolio sam je da mi kaže šta je odlučila i rekao da želim da me pozovu iz Homolja. Ona se nasmiješi. Tu smo završili razgovor.

Sačuvao sam njen broj i nadam se da će me zvati iz Homolja! ❤️❤️❤️

Ova priča me i danas podsjeća da dobar razgovor o prozorima prvo mora početi sa stvarnim potrebama ljudi. Ako razmišljate o zamjeni stolarije, pogledajte opcije za drvene prozore ili nam pošaljite upit da zajedno razgovaramo o projektu.