Kakav sistem izabrati?
Ako je kotao smešten znatno ispod grejnih tela (npr. u podrumu) onda se radi o sistemu centralnog grejanja, a ako su grejna tela i kotao na istom nivou onda je to etažno grejanje.
Za centralno grejanje postoje dva rešenja cevovoda. Koji će se primeniti u datom slučaju, to zavisi u prvom redu od karaktera zgrade (stana).
Kod gravitacionog sistema sa donjim rasporedom i razvodni vodovi sa toplom vodom koji dolaze od kotla kao i sabirni - povratni vodovi sa ohlađenom i sakupljenom vodom iz radijatora prema kotlu, priključeni su za radijatore sa donje strane (sl. 1). Razvodni i povratni vodovi prema najudaljenijem grejnom telu, ravnomerno se uzdižu da bi pri punjenju voda istisnula sav vazduh iz cevi. Ugao nagiba uzdizanja treba da je najmanje 3-5% (ро tekućem metru 3-5 mm). Kod ovog sistema na svakom pojedinom priključku na radijatoru, treba da bude pored ventila za regulaciju, odn. zatvaranje, i poseban ventil ili slavina za ispuštanje vazduha. Pri punjenju sistema sve ventile treba pojedinačno otvoriti da bi omogućili izlaz vazduha sa svih mesta. U ovim slučajevima ispod odušnih slavina treba postaviti jedan veći sud (kofu) i slavinu zatvoriti samo onda ako voda curi bez vazduha.
Kod većih postrojenja odušne slavine zamenjene su odušnim vodovima od tankih cevi (3/8''). Međutim, kod manjih postrojenja ovo nije potrebno, stvaralo bi samo nepotrebne radove i troškove. Donji raspored je moguće izvesti prvenstveno tamo gde se podrum prostire ispod celog stana, ili postoji mogućnost za izradu kanala za cevovode bez podizanja poda (npr. kad je zgrada u izgradnji).
Vrlo je važan dodatni element grejnog postrojenja ekspanzioni sud (sl. 1, d). Ekspanzioni sud je uvek najviša tačka postrojenja. Zadatak eskpanzionog suda je da pri zagrevanju sistema primi višak vode koji se stvara usled temperaturne dilatacije, da tu vodu pri hlađenju sistema (kada se ne greje) vrati u sistem. Tako se postiže da sistem bude stalno napunjen. Pored ovoga, zadatak ekspanzionog suda je još i to da preko prelivnika odstrani suvišnu vodu iz sistema koja nastaje usled prepunjenosti. Zapremina ekspanzionog suda treba da je 0,06-0,07 mi deo čitave zapremine postrojenja. Pošto je ovakav proračun dug, možemo za osnovu proračuna uzeti toplotni učinak postrojenja, tj. za svakih 1000 kcal/čas uzeti 2-2,1 litar zapremine ekspanzionog suda. Tako npr. za postrojenje od 15.000 kcal/čas može se uzeti 15 x 2 = 30 litara. Kod sistema sa donjim rasporedom, preporučljivo je ekspanzioni sud smestiti u jednu prostoriju sa vodom (npr. kupatilo, WC, kuhinja), i to ispod tavanice. Na ovaj način nisu potrebne nikakve mere protiv smrzavanja, a i prelivnik se može jednostavno priključiti na kanalizaciju.
Kod postrojenja sa gornjim rasporedom (sl. 1, b) zagrejana voda dospeva u prostor tavana, preko razvodnog voda postavljenog ispod tavanice ili preko vertikalnih tzv. glavnih usponskih vodova. Iz razvodne cevi voda silazi u grejna tela preko usponskih vodova, a iz grejnih tela pomoću sabirnih cevi, koje su smeštene ispod grejnih tela, vraća se u kotao. Kod ovog rešenja razvodne cevi od najudaljenijeg grejnog tela do glavnog usponskog voda treba da imaju ravnomerni uspon, a sabirne cevi ravnomeran pad prema kotlu.

SLIKA 1
Ekspanzioni sud treba smestiti na tavan i treba ga zaštititi od smrzavanja. Ovo se najjednostavnije može rešiti omotačem od hartije i izolacionim materijalom između suda i omotača (suva piljevina, slama, krpe i sl.) Debljina izolacionog sloja treba da je najmanje 15 cm. Prelivna cev postavlja se tako da voda otiče preko krova u oluke.
Kod postrojenja sa gornjim razvodom nisu potrebni posebni odušni ventili. Prilikom punjenja postrojenja voda potiskuje ispred sebe vazduh u ekspanzionom vodu. Sistem sa gornjim razvodom obično se tamo pravi gde nema podruma ispod stana, te je problem smeštaja povratne vode u nivou poda. Horizontalnu razvodnu mrežu ni u kom slučaju ne smemo postaviti na tavan (i ako bi ovo bilo najpovoljnije rešenje u estetskom pogledu), jer u tom slučaju morali bi je dobro toplotno izolirati, pa i pored toga bi imali vrlo ozbiljne toplotne gubitke.
Etažno grejanje (sl. 1, c) je specijalna izrada gravitacionog toplovodnog grejanja sa gornjim razvodom gde su svi uređaji, armature, kao i čitavo postrojenje smešteni na istom nivou zgrade. Kotao je obično smešten u jednoj prostoriji zgrade (koju inače treba zagrevati) i u istu tu prostoriju, ispod tavanice, postavlja se i kondenzacioni sud.
Upoređenjem grejnih sistema može se reći da za sistem sa donjim razvodom treba najmanje cevovoda i da je kod ovog sistema najjednostavnija montaža. Nedostatak mu je taj što je iz njega teže odstraniti vazduh. Prednost sistema sa gornjim razvodom je da je pri hlađenju cevi veći stvoreni efekat cirkulacije i vazduha ne predstavlja nikakav problem. Nedostatak ovog sistema je u tome da je njegova montaža, komplikovanija i potrebno je više materijala za nju.
Kada smo izvršili izbor za nas najpovoljnijeg sistema moženo nacrtati šemu vodova. Preporučljivo je šemu napraviti aksonometrijski (jer je preglednija) i koristiti različite boje za vodove tople vode i povratne vodove. Na crtežu treba naznačiti sve promene pravca čak i tzv. etažne priključke i uz svaki deo dopisati odgovarajuću dužinu. Za priključke radijatora treba predvideti ventile, a propusne ventile samo tamo gde je to neophodno.
U završnoj fazi projektovanja treba za pojedine delove cevovoda odrediti prečnike cevi. Za dimenzionisanje cevi prvo ustanoviti silu cirkulacije strujanja, tj. treba odrediti raspoloživi pritisak. Ovo se, kako je već spomenuto, dobija kao razlika specifičnih težina zagrejane (razvođene) i ohlađene (povratne) vode. Pritisak se računa iz obrasca p = a x h, gde je р raspoloživi pritisak u milimetrima vodenog stuba, a - je razlika specifičnih težina zagrejane i povratne vode u u kp/m3; h - je efektivna visina, rastojanje srednje linije kotla i grejnog tela u metrima (sl. 2, a).
Poprečni presek cevovoda određujemo proračunom. On treba da bude dovoljan da sila cirkulacije (raspoloživi pritisak) savlada gubitke usled trenja u cevima i usled promene pravaca i da kroz grejna tela prolazi toliko vode na čas da obezbedi proračunom dobijenu potrebnu toplotu. Na primer, kroz grejno telo koje je projektovano za odavanje toplote od 200 kcal/čas treba da prolazi najmanje 100 litara vode na čas.

SLIKA 2
Dimenzionisanje cevi, stručnjaci vrše pomoću tablica. Na slici br. 2, b vidi se šema etažnog grejanja jedne porodične zgrade. Kod etažnog grejanja efektivna visina je minimalna i raspoloživi pritisak dobija se skoro isključivo usled hlađenja cevi. Ovde nikad ne smemo dimenzionisati na granične vrednosti, uvek moramo ostaviti sigurnosnu rezervu. Kod grejnih tela koja su bliža kotlu treba ostaviti 10-15% rezerve, jer je tamo cirkulacija manja pa time manji i dovod toplote.
Proračunom dimenzija cevi završili smo projektovanje i za izvođenje postrojenja raspolažemo svim potrebnim podacima. Na osnovu njih možemo izvršiti nabavku potrebnih cevi, armatura, profila. (Nabavka pocinkovanih cevi samo bi nepotrebno povećala troškove.) Montaža cevovoda može se izvesti na dva načina zavarivanjem ili primenom veznih elemenata sa navojem. Metoda zavarivanja je brža, a i estetski je lepša, ali se teže rešava na principu uradi sam. Za zavarivanje je potreban aparat a njim mogu raditi samo ovlašćena lica. Pored ovog uslova potrebno je da lice koje izvodi radove ima iskustvo na radovima sa cevovodima.
Pri montaži cevovoda postupkom zavarivanja, za promene pravca, cevi se savijaju u toplom stanju. Cevi manjeg prečnika (do 1”) sa određenim iskustvom mogu se saviti »prazno«, dok se cevi većeg prečnika savijaju tako da se prethodno napune peskom. Montaža će se brže izvesti ako za cevi većeg prečnika nabavimo unapred savijene delove. Od ovih komada, zatim, možemo izraditi i druge elemente (npr. lučne priključke).
Pri montaži cevi sa mufovima primenjuju se kao i kod vodovoda elementi od temper liva. Elemente montiramo na uobičajeni način sa umetanjem natopljene kudelje među zavojke. Ovaj način montaže zbog narezivanja navoja zahteva više rada, ali i manju stručnost.
Montažu cevovoda možemo započeti posle postavljanja kotla i grejnih tela. Prvo treba postaviti ventile na grejna tela da bi ih pri krojenju cevi uzeli u obzir. Ventili se pričvršćuju za priključak radijatora sa navojem pomoću holandske navrtke. Za priključke sa holandskom navrtkom i obodom obavezno treba koristiti zaptivače od azbestne gume. Zaptivači od kože i tvrde hartije ne zadovoljavaju jer imaju mali vek trajanja. Pre konačne montaže zaptivni prsten treba namazati uljem. Ventili se ne smeju obratno postaviti, jer im je otpor protivan strujanju mnogo veći. Po postavljanju ventila treba obeležiti potrebne otvore u zidovima i tavanicama i izbušiti ih. Moramo obratiti pažnju na dimenzije ovih otvora da ih ne bismo pri montaži proširivali.
Postavljanje cevi treba započeti od priključka kotla i prvo postaviti glavne usponske i razvodne vodove, a zatim iz njih izvesti priključke za grejna tela. Slično treba postupiti i sa postavljanjem povratnih i sabirnih vodova. Pri montaži sa cevnim navrtkama, razvodne, odn. sabirne cevi, treba sastaviti po pojedinim delovima cevovoda, s tim da se ugrade i potrebni priključci. Kod cevi, koje se postavljaju horizontalno, sa libelom treba kontrolisati potrebnu veličinu i pravac nagiba. Na svako mesto, gde se očekuje stvaranje vazdušnih kesica treba postaviti odušne slavine, ali pazeći na to da slavina bude na najvišoj tački tog sektora. Tamo, gde vod prelazi zid, prilikom montaže mora se na cev postaviti čahura, tj. komadić cevi duži od zida najmanje 10 mm i nešto većeg prečnika od cevi (2-5 mm.) Na ovaj način cev usled termičke dilatacije neće oštetiti zid i malter.
Vodove, koji su horizontalno postavljeni, na svakih 2-3 m treba pričvrstiti podupiračima od ugaonog čelika, a duže vertikalne vodove držačima. Elemente za pričvršćivanje ne treba previše pritezati da ne bi cev usled dilatacije olabavila podupirače ili držače. Nakon montaže još jednom detaljno prekontrolisati čitavu mrežu, priključke i spojeve cevi da bi se uočile eventualne greške.
Posle vizuelne kontrole može se izvršiti kontrola vodom. Za kontrolu vodom treba otvoriti sve ventile radijatora. Za priključak za ispuštanje i punjenje, koji se nalazi kod kotla priključimo pomoću gumenog creva vodovodnu mrežu ili jednu bunarsku pumpu i napunimo sistem vodom. U slučaju potrebe, sistem se može napuniti i preko odušnika kondenzacionog suda (kofom), ali je punjenje na ovaj način vrlo zamorno i dugotrajno, jer vazduh mora da napušta sistem protiv strujanja vode koja ulazi.
Za vreme punjenja treba kontinualno kontrolisati sistem i ako negde počne da curi, odmah zaustaviti punjenje i nastaviti posle otklanjanja greške. Isto tako ne smemo zaboraviti da otvorimo odušne ventile (gde ih ima) za vreme punjenja sistema. Sistem je napunjen onda kada preko prelivnika voda izlazi iz kondenzacionog suda i kada stvorimo odušne ventile da kroz njih kontinualno teče voda. Ako nigde ne curi, onda se možemo pripremiti za probno grejanje.
U kotlu prvo potpalimo vatru tako što peć napunimo novinskim hartijama (regulator promaje treba otvoriti.) Na ovaj način ćemo pregrejati kotao a proverićemo i promaju. Ako je sve u redu, onda možemo redovno potpaliti peć. Za probno grejanje treba koristiti po mogućnosti drvo, јег će se postrojenje ovako zagrejati najbrže. Nekoliko minuta posle potpaljivanja treba da osećamo strujanje tople vode u vodovima, a posle 15-40 minuta, zavisno od veličine postrojenja i intenziteta grejanja, treba da se zagreva i povratni vod, dajući znak da je voda izvršila potpunu cirkulaciju.
Kada je strujanje vode krenulo u svim radijatorima, treba zagrejati vodu na temperaturi od 90°C. Kod sistema sa donjim razvodom treba redom otvoriti sve odušne ventile na nekoliko sekundi i ovo ponoviti nekoliko puta za vreme probnog grejanja. Na ovaj način postići ćemo da gasovi, koji se izdvajaju iz vode usled temperature, slobodno mogu napustiti sistem. Kada smo se uverili da postrojenje besprekorno radi, pustimo da se vatra ugasi i da se postrojenje ohladi, da bismo mogli izvršiti završne radove. Prvo treba popraviti zidove tamo gde smo vršili bušenja, a zatim ofarbati cevovodnu mrežu. Farbanje treba izvršiti posle čišćenja i odmašćivanja u tri sloja (videti uputstvo pri kupovini specijalne farbe) Između nanošenja pojedinih slojeva treba ostaviti da se mreža najmanje 24 časa suši, čak pre nanošenja poslednjeg sloja i više, jer je emajl sa nitro bazom i ako osnovni sloj nije dovoljno suv, stvaraće nabore.
Vodu treba zagrejati samo do stepena koji će obezbediti željenu temperaturu prostorija koje zagrevamo. Temperatura vode zavisi od spoljne temperature, a regulaciju temperature prostorija možemo izvršiti postepenim podešavanjem ventila radijatora.
Nivo vode u ekspanzionom sudu, najmanje jednom mesečno, treba kontrolisati odn. dopuniti. Vodu iz sistema ispuštamo samo u vrlo opravdanim slučajevima.